Zločin

Fašisti iz sela Pirovca, a rodom iz Milana, digoše hajku po okolici. Oboružani moderno, organizirani vojnički. upadoše po bijelom danu u selo. Svijet se sklonio u kuće kao zvijeri u jazbine.

Instinkt ne vara, bit će krvi.

Idu putem dva starca. Mati je 73, a Josi Jeliću, prodivkom Dude, 82. Dude predosjeća i opominje: "Mate, ubit će nas". Ali Mati nije jasno. "Kako, veliš, ubiti? Mi smo stari ljudi, a ja znam talijanski". "Ubit će nas, Mate, boga mi", ne popušta Dude, "idem ja svijeću popraviti, evo tu, a tebe će ubit".

Ode Dude u kuću svijeću popraviti, a Mate desetak koraka dalje susreće hajkače. "Buon giorno" - pozdravlja.

"Diži ruke" - pada komanda. Sirota Mate diže ruku na pozdrav, dobroćudno, nevino. "Diži obadvije" - dere se skvadrista.

Mate diže ruke, puška riknu, Mate huknu, padne i zakrvavi cestu. Zemlja se natapa krvlju, hajka se produžuje.

Odoše krvoloci; glave proviruju. Svak zna - netko je zakrvavio, ta nije to prvi. Polako oprezno izlazi se iz kuća. Oprezno se obazire, da ne bude zasjede.

Nasred puta leži netko nosice. Obrnu ga: Mate Bebanov gleda staklenim očima i kao da se smije, bio je dobroćudna dobričina, malo se ljutio, a nije imao kada mijenjati izraza.

Ne plače nitko, ta oči bi iskapale da je sviju isplakati. A inače opću nesreću nema tko isplakati, treba stisnuti zube pa izdržati, stegnuti srce pa izgutati.

Rodbina hoće da pokopa, karabinjeri ne daju, treba u kancelariju potpisati da je Mate Mudronja Bebanov umro od srčane kapi, ako ne, nema ukopa. Sinovi se potpisuju, a Mate leži, ljubi i natapa krvlju rođenu grudu. Žena i kćer potpišu da je Mate umro baš od srčane kapi. Tako je moj stari prijatelj lakše umro nego pokopan bio.

Slušaj, Mate, prijatelju moj stari, možda ni sada tamo na drugom svijetu nije tebi jasno zašto su te preklali, a razlog je prost i jednostavan: da bude jedan manje.

U tuđini
koncem ožujka 1944.