Tužaljka

Gajio sam ga u njedrima s puno bratske ljubavi i dubokim ljudskim osjećajem.

Na jednom smo krevetu spavali, za jednim stolom jeli.

Kad sam ga poveo u grad, kazao sam starom našem ocu: "Odvest ću ga u grad, na ulicu, pa što bude, što izabere".

Možda starac naš nije ni znao da nas sa sela nisu u gradu u palače primali, nego na ulicu bacali.

Na stanici je plakao - tješio sam ga. A platio je pola karte jer je činovnik mislio da je ludo dijete kad plače.

Plakao je, siroto dijete, ljubav koju ostavlja, mjesto gdje je on janje svoje malo ljubio, a janje njegovo njega.

Plakao je jer je osjećao kako iz ljubavi mora u mržnju, iz cvjetnog polja u kaljužu koju su ljudi izmislili, a gradom nazvali.

Došli smo u Zagreb (valjda mu je ime od riječi grob). Na Zrinjevcu sam mu rastumačio kratko kuda će krenuti. Poveo sam ga na pločnik i kazao: "Vidiš Ivice, tuda idu ljudi, a tamo konji i ostale životinje, a ti ajde kamo znaš".

Mrtav je, nema ga. Ali neka, išao je putem ljudskim, ostao je čovjek - ubili su čovjeka.

Skoro dva decenija izdržao je trnovit put ljudski, a trepnuo nije, pokolebao nije, kao čovjek uspravan pobijedio je živine ljudske koje gubicom zemlju metu.

Ponosan sam njime jer lj udi počinju biti plemenita živa bića. Žrtva nije bila uzaludna.

Rastao je u prašini mehaničke radione, više primao gazdinih batina nego novaca.

Njegovu plaću, bez hrane i stana, svega dvadeset dinara sedmično, nikada mu nisam oduzeo.

Pustio sam ga da vidim što će sirota tom mršavom, a krvavom svojom zaradom. U subotu bi primio, u nedjelju ne bi došao na ručak. Pitao sam u što je novac potrošio. Kazivao je sve stavku po stavku: kupio laštilo za cipele, četku za zube, sapun za pranje, sve same korisne stvari. Smijao sam se naivnosti njegovih riječi i njegovoj gladi za kinom, zabavom na vrteljci i svemu što život uljepša, što grad ima, a selu je oduzeto. Jer, tamo je išao trud njegovih nejakih ruku.

Jednom su ga doveli iz radione s optužbom da je istukao nekoga. Upitao sam zašto? Opsovao mi veli mater. Otišao sam gazdi i rastumačio da se na selu nekažnjeno ne psuje mater. ali gazda, građanin, nije me shvatio. Drugom zgodom opet su ga doveli. Optužba bila je teška, lupio je, kažu, starijeg kalfu poslovođu (gazdinog goniča) lopatom. Nije se dugo pravdao. "Psovali su mi prije mater, a sada me i tuku". Pobijesnio sam i ja. Dobacio mu džepni nožić i viknuo: "Brani se, ako ne možeš ti, dođi k meni, ja ću te braniti".

Nije se prepao - ostao je, ozbiljan. Bio je dijete, dječja pamet upija jako - upamtio je vidim danas.

Još jednom je bila kriza. Došao mi je i rekao: "Ne mogu više, idem kući". Znao sam dobro - seljačko dijete, vuče ga srce za selom, za zelenilom našeg polja, za modrilom našeg mora. Poveo sam ga u Tuškanac, u šumu, u zelenilo, razgovarao s njim kao s odraslim. "Slušaj, velim, nas ima šestero braće i jedna sestra. Polja malo - gladi mnogo. More hrani maćuhinski, svoju djecu treba otimati šakama i kršu i moru. Zubima i noktima otimaš – ruke pokršiš, nokte iskrvaviš, ječmena kruha se ne najedeš". Lijepo mu kažem: "Nas šestero, nevjesta, ubrzo puna kuća pilića - ni spavati nemaš gdje u jednoj velikoj sobi u kojoj odasvud propuhuje. Ni ogrijati se nećemo u kuhinji gdje te s jedne strane vatra grije, s druge led bije, a dim oči iskapa. Pod podom ovce bleje, magarac reve, a svinja rokće".

Mislim u sebi: "Ima pravo on a ne ja, iz njega progovara osjećaj, iz mene pamet, ali što možeš - tjera te vlastiti dom, moraš se potucati, moraš se boriti pa makar o glavu". A ta je i pala.

Poslije dođe na objed, a ispod pazuha sakriva ruku. Jede lijevom i šuti. "Šta ti je, pitam, Ivica"? "Malo me zagračalo", kaže i srče juhu (s njim sam uvijek našim seoskim narječjem govorio, nekako nam je to milije i toplije). Pitao sam poslije u radioni. Kazali su mi potanko. Uhvatio ga remen električnog motora, napuklo mu rebro, oštetilo ruku i razdrlo meso. Cijeli je sat u nesvjesti ležao, a jedan ga drug šegrt vodom oblijevao. Gazda nije pretrpio štetu, samo je jedan seljačić šegrt jedan sat radnog vremena izgubio oko njega plačući i oblijevajući ga vodom. Ivica – Mrvica ojačao je, postao je čvrst, a tek mu je bilo četrnaest godina. Odrastao je - opazio sam gleda, za curicama. Slušaj, velim, Ivica, lijepo je to i čovječji, ali kakav je grad, kako su ga ljudi pokvarili, pazi i bolest možeš uhvatiti. Meso će ti na krpe otpadati ako se zaraziš.

Došao je netko pa mi šapće: "Znaš, Ivica je postao komunista". Išli smo šetnjom u nedjelju popodne i razgovaramo: "Ivica, pazi, nije vrijedno ulicu raskrvariti, zemlju zađubriti, a ništa ne postići. Nije, velju, naš rod na svijetu nekome za đubre. Ako se daje krv, treba da je rašta".

Došo Ivica - Mrvica, moj rođeni, na raskrsnicu gdje su svršila skoro sva siromašna djeca u gradu: ili policiji na batine ili na ulicu i sušicu.

Nevolja kućna povukla me doma. Puna kuća djece, a izlaza nikakva. Pisali su ranije Ivici od doma - sve sami jad i brzo glad. Pismo mu nisam dao čitati, što će djetetu uz njegov još i tuđi jad.

Otišao sam iz Zagreba kući. Pisali smo rijetko. Mi sa sela ne poznamo majmunsku ljubav oblizivanja, mi ljubimo srcem a ne rječju i poljupcima. Piše mi da bi prije pisao jer je u nevolji, ali, veli, bio je "na košti kod policije". Poslije sam doznao od drugih da je i "gramofon svirao", a pod tim izrazom krile su se sve muke koje su pretrpjeli radnici kad bi ih u Petrinjskoj ulici policija mučila i navila gramofon da se na ulicu ne čuje stenjanje. Poslije je čistio ulice da gazde i policija ne padnu u blato i ne uprljaju odijela.

Tada negdje primi ga neki trbušar na posao. Izrađivali su se medaljoni i poprsja velikana i kraljeva. Organizirao je štrajk. Postavili su ga drugovi za stražara jer je gazda htio sa štrajkolomcima raditi dalje. Bacio je skupi okvir u leđa gazdina sina, udario nogom i šakom. Zato je opet bio da "sviranju gramofona".

Oženio se pravom drugaricom - sa sela rodom. Othranjena u zadnjem ratu negdje u Slavoniji. Nikoga od svojih nema nevjesta Lucija. Složili se kao dvije sirote, jednaki jad, jedna misao, jedan cilj i borba. Bio sam zadovoljan, sretan i ponosan.

Zadnje mi je pismo pisao kratko i prosto: "Znaš kako je ovamo, a pričat će ti ovaj što pismo nosi".

Poslije dobih dva brzojava. Ljeti je bilo, bio sam u kupaćim gaćicama, lovio tunjom. Dovezli smo se kraju, čitam: "Dođi odmah zbog Ive – Lucija". Ujelo me za srce, ote mi se: "Ubili su ga". Otvorim drugi brzojav: "Nemoj dolaziti. Ive mrtav. Obavijesti roditelje – Lucija". Još sam izustio: "Reci Jakovu neka mi upamti grob bratov". Strašno me naježilo, studen me tresla. Vozili su drugi, nisam mogao, bacio sam se u more i plivao.

Svladao sam se, stiskao zube pa izdržao, stegao srce pa izgutao. Evo već četvrta godina, gutam, mrzim i osvećujem se, ali više ništa. Osveta je sveta, svi smo joj se posvetili, pomagao sam svima, a sad molim sviju da mi pomognu da se i osobno osvetim.

Moj pokojni brat Ivica, zvani Mrvica, u neku subotu jurio je na motoru i bacao letke. Smisao letaka bio je poziv narodu hrvatskom, a posebno Zagrepčanima, da se ne dadu tlačiti osvajaču, da ostave tuđe pseto koje su "poglavnik" nazvali. Pozivalo se narod hrvatski da bude brat Srbinu i svima ljudima na svijetu.

Istina, proglas je uputila Komunistička partija, ali poziv je bio tako lijep, tako plemenit i ljudski da tako mogu pozivati samo ljudi koji vole život, dom i slobodu naroda svojega. Istina je da su zvijeri ljudske mislile ne samo mog Ivicu, nego i sve te plemenite ljude uništiti.

U dva sata noću u Šenoinoj ulici broj 7 navalila je zvijer u službi okupatora (sami su sebe nazivali ustašama, a slovo U stavljali na čelo kao dva roga koja pripadaju životinjama), digla Ivicu s kreveta i kao janje zaklala.

Pisala mi Lucija da su režali i prijetili odmah: "Platit ćeš nam, Ivice, zaklat ćemo svakoga ko nije ustaša". Mučenje je počelo odmah. Odvedoše ga i poslije dva sata opet povratiše. Kroz rešetke pasjih kola (Crna Marica zvatih) doviknuo je: "Lucija, pozdravi majku i sviju, zdravo"!