Noć

U takvoj jednoj tajanstvenoj noći ubili su moga školskog druga iz djetinjstva, Martina Markova, prodivkom Bačin.

Bio je Martin iz seljačke obitelji koja od kopanja ne može živjeti. Stariji je brat kopao, a on poče po selu zidariti. Rado su ga zvali na radnju u selu i van sela jer je bio radin i veseljak. Po cijelu sedmicu bi radio, a nedjelja je bila njegov dan, njegova litrica-dvije, pa, kako se to kod nas stidljivo kaže - bio bi malo veseo.

Velike i krupne probleme nije Martin rješavao, niti se čime isticao, niti kome nametao. Eto tako sve u jedno: radin i dobar čovjek.

Te noći šuljali su se tim predjelom karabinjeri. Tko bi znao kako i zašto su zapucali. (Jednom su u noći ranili jedan drugoga pucajući u magarca koji je slučajno izašao iz štale).

Kao prestrašena vižlad upadoše u kuću Martinovu. Prizor je bio više nego živinski. Njih nekoliko oboružanih izvlačili su za kose i za noge Martina iz postelje. Ženu golu kundakom u prsa gruhnuše i odbaciše. Dijete je cvililo preplašeno. Moj mali dragi druškan i sada priča kako je to bilo.

Martina su preko stepenica vukli i pod smokvom dotukli. Još dugo u noć trzao se i hropio pod svojom smokvom, a krv je curkom curila - bio je Martin još mlad i zdrav čovjek.

Selo se zgrozilo. Svi pratiti Martina, svi ginuti ako se mora. Dug i tužan bio je sprovod Martinu. Ni jedne suze, ni jecaja sam nijemi muk i škrgut zubi pratio je Martina. Kolektiv se probudio - svi su jednom strujom povezani - svi su na žrtve spremni.

Narod voli nečim neobičnim ovjekovječiti svoje doživljaje. Svi koji su bili na sprovodu pričaju da je krv Martinova kapala kroz mrtvački sanduk sve do groblja, a groblje je daleko preko dva kilometra.

Nemojte ovo ne vjerovati jer biste povrijedili tako plemenit osjećaj naroda.

Tužne su, bolne ove priče. Ako tko ne vjeruje, neka upita brigadijera Aralda Araldija, koji je služio u selu Betini, jer taj je dotukao Martina.

U tuđini,
početkom travnja 1944.