Marija

Iz ništa se izdižeš na visine. Nisi ni anđeo ni vrag. Čovjek si sav i jak.

Ništa nisi tražila, ništa pitala. Pošla si tragom roda našega, krvi naše.

Razbojnička klika kraljevskih rodova do koljena ti nije; jer pas nije dorastao čovjeku.

Uspravno stojiš, životinja nisi da gubicom meteš zemlju. Tragom tvojim njuškale su zvijeri mirišući krv milokrvnu.

Strahom i vatrom tjerali su te u vječnost jednu drugu, ali si pobijedila sve, sokole moj, Marijo moja.

Tvoja je pjesma fijuk kugala, tvoja je uspavanka prasak bombi.

Izdržala si bijes đavola ljudskih, zlobu onih koji su se dvije tisuće godina zlobom hranili i tovili.

Krš naš oštri - kolijevka tvoja meka, duplje njegovo – meka postelja tvoja.

Redenik metaka - gjerdan tvoj biserni, pojas bombi – miraz tvoj djevojački.

Puška vatrena petorika - sestrica tvoja ljubljena.

Ne žali, Marijo moja, oca i mater svoju, narod tvoj – otac tvoj, zemlja tvoja - mati tvoja.

Stoljeća su trebala proći da se ti rodiš.

More muka i patnja da se sokol osvetnik sveti.

U Pirovcu, koncem listopada 1943.