Mrvine Mrvice

Palim borcima na spomen

Vale Šikić-Mrva

Izdavač: Ida i Vale Šikić
Tisak: "Narodni list" - Zadar, 1971.

Razgovor

Pokupio sam i sačuvao ove mrvice s bogatog stola naše povijesti, da nam ni mrvice ne propadnu.

Posvetio sam ih vašoj uspomeni da vas otmem zaboravu. Posvećujem ih vama koji ste mi osobno bliski i bliži, a neka se drugi pobrinu za sve pale i stradale, jer su moje snage male.

Ne priznam nikakve neznane junake, jer tko život dade za opće dobro taj ne smije biti ni neznan ni sitan junak. Žrtva je najveća, pa bar da se zaboravu otme, da se u neznane ne utopi.

Prvi si mi ti, moj braco Ivica Mrvica. Prvoga su te izmrcvarili, strijeljali iza Maksimira, u jamu bacili. Ležiš skupa s onim koji te je, zbog slabosti ljudske, sa sobom u zemlju povukao. Službeno je ova istina zaleđena - prst na usta - psst. U tvornici tvoga imena direktoru je najvažnije brisati tvoje ime, ako mu uspije. Tvrda si kova, braco, ni mrtav ne možeš mirovati i partijcima nekim si trn u peti.

A jesi, braco, tvrda roda. U našeg djeda Josu pucali su iz pušaka autonomaši za narodnog preporoda u Dalmaciji. Naš otac Ante (Cio) odležao je na robiji radi agitacije za protuaustrijskog kandidata. Od šestero braće - četiri člana partije - jedan mrtav, tri ranjena.

Druže Ivo Vodopija-Srečko, ti si mi odmah za bratom. I oko tebe se vrte - kao da ne znaju kamo spadaš. I ti si, Ivo, heroj bez ordena. Ispred tebe su u prvoj raciji na Kornatima (a bilo je šest fašističkih i šest nacističkih) strijeljani tvoji: otac Ljubo, mati Eva, dva brata, Dragulo i Bare - vite jele - cvijet mladosti. U tvom rodu su i u prvom ratu izginuli, a bili i u zelenom kadru. Grgo Šurman kao barjaktar sokola prodro prvi iz Sušaka na ondašnju tuđinsku Rijeku.

Druže Tomo Mudronja-Cumfilotov, ti si, drugar, prekobrojni mrtvac. Umro poslije rata od posljedica ratovanja, a na spomeniku utopio se u broj. Tvrda si i ti korijena. Živ je ćaća, stari Mate. Izgutao i on duplu porciju. Trebalo je oglodati pet šest kraljeva i suvereniteta prije drugog rata, a stari tvoj tvrdo glodao, pa se, eto, zaboravlja. Iskao sam grob u Gradini, pa nigdje ni spomena.

Druže i susjede iz djetinjstva, Stipe Markov-Bagudinov, pade ti i tvoja dva sina - Miro i Roko. Bježao ti ispod vješala, mlađi pobjegao, a tebe objesili. Juraga Mira-Polivača ubili nacisti u moru, a padoše i njegova dva sina. Osim udovica, ne znam da vas tko pamti i spominje.

Moj Ante Papeša-Toni, ti si također prekobrojni, umro od rata poslije rata. Ove dane pišu novine o tvome »Strelku«, a o vama mornarima ništa, valjda važniji brod drveni nego ljudi na njemu. Živ je stari borac koji je, kako si pričao, rekao: "Rađe godinu dana borbe po čukama u Lici nego dva sata paljbe na Strelku". Živ je i, kako pišu novine, ratuje još uvijek.

Drugovi, mještani moji, Skračić Miro-Hranićev, Juran Milane-Žute, Zorzin Zvone-Zorziću! Vi ste trojica iz prve linije, a među prvima ste i pali. Siromašnog ste, čvrstog korijena, ponosnog. Možda dođe vrijeme da vam netko spomen digne.

I ti, Božikov Joso-Plemićev, ostavi kosti daleko. Ti spadaš seoskom proletarijatu koji je na plećima najviše nosio, a u povijesti najmanje mjesta izborio. Ubili ti ženu, Bepu Oštrovu-Kovačevu, na mulu Juraginu fašisti, pa valjda odlikovanje dobili od Musolinija.

A ti, pajdašu moj, Leopolde Ježina (Poldo Rebićev), ostao mrtav ležati na cesti. Fašisti te valjda slikali da se mogu pohvaliti trofejem ili, recimo, modernim skalpom. A ti sirota dobar čovjek bio, ni mravu nijesi zla nanio. I ti, rođo Bogumile Plesliću-Orlićev, ostavi kosti na Kvarneru. A tebe, zenso Vale Potočnjaku, narod oteo nacistima sa strijeljanja. Umro si iza rata od rata. Dva sina nestala, najmlađi ostao da te se bar netko sjeti.

Nikola Škevinu-Murtizanov, druže moj najraniji, tebe su iz Belgije deportirali preko Zadra kao komunistu. Rekao sam ti pri prvom susretu: "Ovo nije Belgija, ovo je Balkan. Ovdje se svaka glava ne računa, treba, rekoh, biti oštar ko zmija, a lukav ko lisica". Neprijatelj te tukao, gnjavio i davio, a hajku na te i tvoju pogibiju skrivio upljuvak a ne čovjek. Ugurao se taj među novopečenu gospodu - unovčio socijalizam. Da te ne zaborave, svađaju se oko tebe.

Starine moje, rođo Mate Biliću, Marko Kapove i Sladiću Ive, i vi ste duplu porciju izgutali: prvi svjetski rat i drugi s djecom u partizanima. Govorio sam onomadne s onim koji je bio u bandi kad ste izginuli u prvoj raciji na Kornatima. Eto taj u penziji, otvorio krčmu, živi gospodski. Reče mi da ne bude bilo njega tamo, nitko od nas živ ne bi bio ostao. Hvala, dakle, ocu i materi što smo rođeni, a njemu što smo ipak nekolicina ostali živi. Eto tako je ispao moj susret s njim. Što možeš kad je nekomu i demokracija kao neka druga potrošna roba.

Starino moja, Miro Jakovčev, tebe netko među četnike gura, a tebe, kažu, baš četnici na Zrmanji preklali. Spomenik vam u Betini nije podignut, nema eto sloge Murter-Betina. Vježba se mlađarija u gužvanju.

Druže Roko Frkiću, ostavi kosti u Bilicama. Šapnu mi netko: "Fašisti mislili da su ubili Dragu Živkovića". Srčan si bio i prkosan. 1942. godine na rivi u Tijesnomu stiskao si pest: "Zdravo, Vale", kazao pred nekoliko desetaka čeljadi. Ribu nisi htio prodavati okupatoru - eto tako za inat.

Ti si roda Frkićeva, a Frkini su bili jaki i prkosni - trn u oku gospoštiji i žandarima koji su ih krstili dišperadurima, vrazima, čak komunistima. Iz takvog si eto roda.

Rođeni moji tetići, Ante i Šime Mejić, dvije sestre naše matere rođene su u čimblarici, vidjelo se sunce, mjesec i zvijezde. Puhala bura, padao snijeg i kiša. Generacijama se živjelo partizanski. Selekcija je bila prirodna, kao u šumi ili gori. Od deset dvanaest rođenih, otelo bi se dvoje troje. Baš je na me morao nabasati u našu partizansku komandu onaj koji je sudjelovao u hajci na vas petero, i oca i mater. Kazao mi je koji je domaći prisustvovao rasulu vaše kuće i obitelji. Za kosti vam se ne zna spomena malo.

Jezerani, pobre moji, koga da nabrojim kad je vaše selo jedno od rijetkih u kome nije bilo otpadnika, upljuvaka, izdajnika. Galebi morski, mnogo ste zadužili narod i vojsku prevozeći sve i svuda, a mnogo vas je, pa neka za vijeke bude pomen vašim Jezerima.

Eto, na kraju, drugovi Gušte Šprljan, Benjamin Udović i Ive Ćaće - slikaru. Vi ste prvi iz prve linije komunizma u našem kraju, a trajna i prava spomena za vas nema.

Podijelili se u vašem mjestu drugovi u dva fronta, pa se gužvaju, da se zemljom pročulo.

*

Drugari i braćo, krupne smo nepravde kao sjekirom posjekli, ali malih i sitnih ima i više nego bi moralo biti. Provrelo žestoko, pa se nešto i s dna umiješalo.

Bila tako stara mala potleuška ("Od tri kamena" smo zvali) pa izrasla u veliku, ta okotila drugu, a izlegla se treća, a sve ispalo kao lokalno privredno čudo. Na platnom spisku plaća jako mala. Ovaj mi se zaprijetio fizičkim obračunom, pa sad čekam što mogu. Direktor neki upropastio pred dosta godina, kažu, preko sto milijuna deviznih dinara, švercovao, namlatio na desetke milijuna dinara, a ni vlas mu nije pala s glave. Dobro se kaže: "Lako ti je biti svetac, ako ti je bog otac". Ovaj me tužio na sud zbog uvrede poštenja. Što možeš, kad se živi po paragrafima.

Raspućin neki, polupismen, uvijek negdje čelni, upeo bio ugurat me među kriminalce. Da nijesam zaoštrio do noža, ne spavaj vraže, da me ne bi bio i ugurao - prvog eto u našoj obitelji od pamtivijeka.

Nekom seljaku dignu zemlju ni za što i otjeraju ga u Australiju, a na terenu te iste mjesne zajednice bivšem trgovcu omoguće da, kako kažu, zgrne preko sto milijuna dinara - tu je bar bilo masti za podmazivanje. Dobro se kaže: "Ujeo vuk magare". Tako je to svršilo. Nekima dignu zemlju bez obavijesti, a taj isti ujaku revalorizira česticu na istom terenu. Stražaru na Savskoj cesti ne nacionaliziraju veliku kuću.

Ima tih sitnih nepravdi koje prolaze. Ipak još nije gusto sito da bi se smet i kukolj moglo baciti.

Čudno je da i medvjed u šumi očeše kraste o deblo, a mi još čekamo - kraste trpimo.

U privredi negdje i pašaluk. Da mu je poduzeće očevo, sigurno bi otac našao sposobnijeg direktora. Eto, nema selekcije, ispada agovanje. U Sloveniji ima do 70% poduzeća urednih, u Hrvatskoj i Srbiji to možda pada na 50%, a u ostalim republikama daleko ispod toga. Uredni vuku kola, a ostala prosjačka poduzeća s prosjekom plaća ispod sto tisuća, sentimentalnost neka, a ekonomski zakoni imaju snagu prirodnih zakona.

Zemlja bogata, nigdje na svijetu na tako malo kilometara toliko bogatstva i ljepota nije sabrano. A koristi se možda svega valjda 30-40 %, ostalo leži i čeka unučad. Primitivnost neka nasljedna. Ima mnogo političara, premalo ekonomista, politikanti nam imaju zgode podvaljivati.

*

Po našem starom dobrom običaju: najprije ono što ne valja, a onda što vrijedi. Za vrijeme Austrije zvali su nas Austrijanci, za stare Jugoslavije Balkanci, a danas nas zovu Jugoslavenima u velikom svijetu. Nigdje valja toliko prestiža, toliko autoriteta na tako malo ljudi nije zbijeno. Možda u staro vrijeme u staroj Grčkoj. Rastu drugovi djeca, zdrava, lijepa i pametna. Pametniji su od pet godina nego smo mi bili od deset. Došla u selo struja, ambulanta, ljekarna, vodovod. Sad se više službeno ne kaže selo nego urbanizirano naselje. Sve su krušne domaće peći srušene. Ječam se blagu daje. Kruh se ne kupuje ako je od jučer, jer je stari. Prešlo se negdje sa skale blagostanja na skalu obijesti. Eto, kažem, došao socijalizam i otjerao nevolju u kojoj smo se mi rađali i odgajali. Krupan korak napravilo čovječanstvo. Skočio čovjek sa Zemlje na nebo, a evo sada ide po uzorke iz svemira.

Otvorio čovjek vrata da ovlada prirodom. Ako mu to uspije, nikada više nikomu neće se morati moliti, klanjati i oltare dizati, vladat će čovjek sam sobom i prirodom. Eto grozne dileme: ili to ili čovjeka biti neće.

U taj napredak ugradili ste i vi vaše kosti, svojom krvlju natopili, a za taj naš i taj opći napredak vrijedno je ako treba još jednom život dati.

Eto rode, drugovi i prijatelji moji, našeg razgovora, eto mrvica i sitnica koje vam posvećujem - eto malog spomenika vama velikanima.

U Murteru na Dan borca 1969.